Ako je sve što znate o japanskom selu ono što vidite izvan prozora brzog vlaka na vožnji između Osake i Tokio — slikovita banalnost koja je uspjela ući u centimetar svog života — Hokkaido će vas iznenaditi. Ovaj najsjeverniji od glavnih japanskih otoka također je najoštriji, najhladniji i najslabije nastanjen, čineći 22 posto kopnene mase zemlje, ali samo 4 posto njezinog stanovništva. Postoji nekoliko prekrasnih gradova i puno slikovitih (i polako umirućih) gradova. No njegova prava privlačnost su njegove goleme prašume (koje prekrivaju 70 posto otoka), njegovi vulkanski vrhovi (neki vatreni prsten aktivni), njegova blaga ljeta, njegove plodne farme u zapadnjačkom stilu, i iznad svega njegova zima, koji traje dobrih šest mjeseci i donosi lijep snijeg (191 inča godišnje).

Hokkaido je zimi zaista čarobnjački. Ništa u vodičima, fotografijama ili GoPro videozapisima ne može vas pripremiti za zadivljujuću ljepotu ove surove zemlje. Nije slučajnost da su mnogi od najboljih japanskih umjetnika - Akira Kurosawa, Haruki Murakami, Takuboku Ishikawa - postavili mnogo izvrsnih radova u njegovim zimskim područjima. Hokkaido je ekološki ekvivalent epa; ovdje je harmonija prirodnih oblika koja je više-manje ekvivalent zemlji koja ispušta mikrofon...zauvijek.

Hokkaido je domovina Ainua, progonjenih autohtonih stanovnika otoka, koji su tvrdoglavo sačuvali svoju kulturu unatoč velikim naporima stoljetnih japanskih okupatora. To je velika divlja granica Japana. To je sjever s onu stranu zida; to je Deep Earth. Skandinavski inspiriran interijer Lookout Cafea u Niseku; pogled na planinu Yotei iz sela Niseko. Takashi Yasumura

Otok je oduvijek bio popularan među japanskim mladencima i zimskim sportistima, ali u posljednje vrijeme puno drugih ljudi počelo je ozbiljno primjećivati ​​ovu zemlju čuda na sjeveru. Turizam je u velikom porastu, posebno iz drugih azijskih zemalja. Programeri su to primijetili, proširujući hotele i mjesta, a čak se priča da su kineski investitori radili iza kulisa, grabeći prava na vodu i minerale po cijelom otoku. Ali prava početna puška iskočit će ove godine, kada će 33 milje dug tunel Seikan koji povezuje Hokkaido s glavnim otokom Honshu konačno početi primati legendarni japanski Shinkansen ili vlakove s mecima. Trebat će vam nešto više od četiri sata za putovanje od Tokija do Hakodatea, najjužnijeg grada Hokkaida, što putovanje vikendom iz Tokija čini ne samo mogućim, već i stvarno, stvarno primamljivim. Neki kažu da se zapravo ništa neće promijeniti - stanovništvo otoka bit će sve sivije, manje i siromašnije. Tvrdokorni pokretači uvjereni su da će turistički procvat predvođen Shinkansenom udahnuti novi život sjeveru. Moj najbolji prijatelj u Tokiju samo odmahuje glavom na moje pitanje, govori mi da pitam Ainue što misle.

Ništa u vodičima, fotografijama ili GoPro videozapisima ne može vas pripremiti za zadivljujuću ljepotu ove surove zemlje.

(Proklet.)

U svakom slučaju, smatram da je ovo vrijeme za posjet, kada su stvari još uvijek između, nestabilne i čudne. Prije nego što stari Hokkaido završi i počne novi Hokkaido, prije nego što ovaj surovi, ponosni otok bude obuhvaćen sudbinom koja ga god čekala.

U Sapporu pada snijeg kad sletimo.

Čini se da u Sapporu uvijek pada snijeg. Zbog gotovo stalnog pada arktičkog vremena iz Sibira, glavni grad Hokkaida jedan je od najpouzdanije snježnih gradova na planetu. S obzirom na sve što sam pročitao i čuo, napola očekujem da će naš zrakoplov sletjeti točno usred olujom razorene tundre opkoljene medvjedima. Cafe Lookout je kratko skijanje od vrha gondole Niseko. Takashi Yasumura

Nova zračna luka Chitose, međutim, sve je samo ne divljina. Koliko god je moguće da zračna luka raste, New Chitose se pojavljuje. Čini se da je modeliran prema Appleovoj estetici dizajna: čist, futuristički, jednostavan za korištenje. Dućani su prepuni vakuumirano zatvorenog kukuruza i viskija, drangulija Ainua i dresova Nippon Ham Fightersa i više čokoladnih slatkiša nego što možete odmahnuti štapom - Hokkaido je, naposljetku, poznat po svojim mljekarama. To je raj za omiyage i lako biste mogli izgubiti pola dana i sve svoje dukate kupujući ovdje, što čini se da gomile kineskih turista namjeravaju učiniti. Moja kinesko-američka partnerica - zvat ću je gospođa Marvel - odmah prepoznaje naglasak. 'Peking, cijelim putem.'

Dok vučemo svoje čizme za snijeg prema predaji prtljage uz trećeg člana naše trojke, La Bachateru—Japanca preko Fort Leeja, New Jersey—uočavam svog prvog medvjeda. Uočavanje medvjeda mi je postalo prioritet na ovom putovanju, budući da je medvjed, kojeg Ainui dugo poštuju, središnji dio marke Hokkaido. Ovaj medvjed, nažalost, samo je reklama, veliki kaiju koji jednim potezom svoje masivne šape kida TV toranj u Sapporu.

Naš plan je bio ostati u Sapporu jednu noć, a zatim uroniti naprijed do planine Yotei, duhovnog srca Hokkaida. Ipak, jednu stvar morate uzeti u obzir kada posjećujete sjever zimi: vrijeme je glavno. Takashi, vratar u hotelu Cross, obavještava nas da su ceste koje vode do planine Yotei zatvorene zbog snijega. Možda se sutra razbistri. Možda ne.

Prema Takashijevom savjetu, radimo standarde: posjetite toranj sa satom u Sapporu, jednu od rijetkih preživjelih građevina s Poljoprivrednog koledža u Sapporu koju su zapadni savjetnici pomogli uspostaviti 1870-ih; gazite kroz gusti snijeg da biste se provozali gondolom do skijaške skakaonice Zimskih olimpijskih igara 1972. s pogledom na Sapporo i ravnice Ishikari; obiđite staru pivovaru Sapporo i osluškujte sve reklame za berbe; kockanje oko Međunarodnog muzeja umjetnosti Miyanomori i Muzeja moderne umjetnosti Hokkaido; i zaokružite stvari jedući Hokkaido juhu s curryjem u Treasure i Genghis Khan roštilj u Itadakimasu (oboje su specijaliteti Sappora, i oba su izvrsna). Tijekom naše šetnje gotovo neprestano jedem, od gyoza na štandovima u kutu do pečenog jamsa koji se prodaje u kolicima. Kao i u većini japanskih gradova, nikada niste udaljeni više od 20 koraka od nekog hladnog napitaka ili vruće slastice, zbog čega je gotovo nemoguće odoljeti impulsivnom gutanju.

Kad padne noć, idemo tamo gdje je akcija: zabavna četvrt Susukino, koja je poput manje iscrpljenog, više kofeinskog mlađeg brata Kabukicha u Tokiju. U ovom živopisnom nizu barova, restorana i neona, milijuni pića toče svake noći. Gotovo na svakom uglu vode škole domaćina u otrovnim frizurama koji pokušavaju namamiti djevojke u klubove, dok iza njih kruže hvalnici u kupaćim parkama, nudeći - ne šalim se - veziva puna žena. Ovdje dolaze djeca Hokkaida dolje —i gdje turisti dolaze zbog uzbuđenja. Ulica u centru Sapora.

Dawn pronalazi naš mali trio na Curb Marketu, kako manevrira oko krasta starog snijega. Ovo je odgovor Sappora koji se sastoji od dva bloka na tokijsku riblju tržnicu Tsukiji, koja vrvi od kraljevskih rakova i čitavih jata sušene haringe i širokog asortimana lokalnih proizvoda. Zamka za turiste, upozorili su nas mještani - ali zamka ili ne, neću preskočiti sushi doručak u gradu s navodno najsvježijim plodovima mora u cijelom Japanu. Dok mi kupujemo kutije zasebno zamotanih klipova Hokkaido kukuruza za omiyage, La Bachatera slatkorječivo razgovara s vlasnikom, visokim, samouvjerenim šatorom, da preporuči sushi restoran koji je manje privlačan za turiste.

'Marusan Tei je sjajna', kaže, nadimajući se. “I sam tamo jedem. Nije preskupo.”

Završavamo za dugačkim stolom s usamljenom japanskom turistkinjom u dvadesetima. Kamera joj je ogromna. Što se tiče donburija s plodovima mora, to je super-oishii, pogotovo uni. Naš partner u objedovanju također to odobrava, ne ostavljajući ni jedno zrno riže.

Povratak u hotel, gospođa Marvel i La Bachatera druže se s Takashijem, kojemu su ozbiljno zablistali. Ovaj visoki, zgodan, učinkovit, istinski ljubazan mladić najbolja je reklama Hokkaida za sebe. Plan nam je bio otići do Otarua, a zatim do Niseka, zatim posjetiti muzej Ainua u Shiraoiju—okružujući u smjeru suprotnom od kazaljke na satu oko planine Yotei. Ali Takashi, koji ima sve najnovije vremenske vijesti, predlaže da se ide u suprotnom smjeru kako bi se dalo još malo vremena da se ceste do Niseka očiste.

Snijeg lagano pada dok pakiramo torbe u taksi. Takashi cijelo vrijeme stoji vani na hladnoći bez kaputa, au kosi mu se nakupljaju ljuskice. Kad se udaljimo, on se duboko nakloni. Mora da postajem sentimentalna jer me njegova predanost dira.

U autu sam spustio glavu. Kad se probudim, vidim da se svijet promijenio. Zaista smo ušli u yukiguni — Snježnu zemlju. Nadmorska visina, u kombinaciji s redovitim olujnim frontama iz Sibira, čini Niseko rajem za ljubitelje snijega. Takashi Yasumura

Zimskost Hokkaida neodoljiva je u svojim razmjerima i vrtoglava u svojoj složenosti mille-feuille. Gledam bez riječi u valovite nanose sibirskog snijega, u visoke planine u daljini i u beskrajnu prašumu smreke koja ih prekriva. Pred nama je jezero Shikotsu, kaldersko jezero plavo kao oko, okruženo s tri vulkana i obavijeno izmaglicom smrznutog, arhaičnog drveća. Ova zemlja je prava pjesma vatre i leda. U danima prije dolaska Japanaca, kada je to bio samo Ainu, bila je i zemlja vukova, urlici su se uzdizali iznad planina. Sada smo u Deep Hokkaido, duboko koliko možete doći kada ste u grijanom, besprijekorno uređenom taksiju.

Baš kad sam se spremao progovoriti, crvena lisica izlazi na cestu, usklik boje protiv nanosa. Baci nam samo jedan ravnodušan pogled prije nego što sklizne natrag među drveće. Kao Shimamura u romanu Yasunarija Kawabate Snježna zemlja , osjećam kako mi se prsa dižu od neizrecive ljepote toga.

Zimskost Hokkaida neodoljiva je u svojim razmjerima i vrtoglava u svojoj složenosti mille-feuille.

Stalna ironija Hokkaida je da su same prirodne kvalitete koje ga čine tako neodoljivim za strance ono što je u povijesti štitilo otok od njih. Tisućama godina ova udaljena, negostoljubiva zemlja bila je samo Ainu i Ainu. Autohtoni narod sa svjetlijom kožom i dlakavim tijelom od Japanaca, Ainui su stvorili animističku civilizaciju koja je utjelovila japanski ideal življenja u blizini prirode, uspjevanja biti, kako je Bashō napisao, 'prijatelji s četiri godišnja doba'—što vi' Mislim da bi im to moglo dati prolaz kad su konačno došli u kontakt s Japancima koji su se širili 1300-ih.

Nažalost, nije. Dok su se Japanci gurali prema sjeveru u Hokkaido, njihovi upadi donijeli su trgovinu, alkoholizam i ratove, i polako potisnuli Ainue s južnih dijelova otoka. No, japanska kolonizacija Hokkaida stvarno je uzela maha tek 1870-ih, kada su se Meiji dužnosnici počeli bojati da bi Rusija mogla zauzeti otok. Tako je Meijijeva vlada suprotstavila moguću invaziju pravom. Tisuće doseljenika, mnogi od njih obespravljeni samuraji, prebačeni su na sjever, namamljeni poreznim amnestijama i dodjelom zemljišta. Čitava pionirska naselja bila su izbrisana zbog vremenskih prilika, bolesti i neuspjeha usjeva - ali vlada, kojoj su bili potrebni svi prirodni resursi kojih se mogla dočepati da potakne svoju modernizaciju, nije popustila. Na kraju je Hokkaido osvojen.

Za Ainue, to je bio Kraj — otprilike onoliko blizu apokalipse koliko možete doživjeti i još uvijek biti prisutni da razgovarate o tome. Osim što su oteli svu zemlju, Japanci su provodili politiku prisilne asimilacije, lišavajući Ainue njihovih imena, jezika, kulture, čak i njihovih tetovaža. Ainuima je bilo zabranjeno pecati losose — što bi bilo kao da se Japancima zabranjuje uzgoj riže. Mnogi su bili prisiljeni raditi u robovskim uvjetima u rudnicima i u — čekaj — osvajačevom ribarstvu. (Ako želite znati gdje su započeli japanski imperijalni programi za Koreju, Tajvan i Kinu, ne tražite dalje od Hokkaida.) Da stvari budu još strašnije, japanska je vlada odbila čak i priznati Ainue kao autohtoni narod sve do aktivizma Ainua. pomogao preokrenuti to ludilo — u 2008. godine . Diskriminacija protiv njih i dalje je raširena.

Pa ipak, unatoč svemu, Ainui su još uvijek na Hokkaidu, stvarajući svoj svijet. U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do značajnog oživljavanja ponosa na tradiciju Ainua. Mladi aktivisti nastavili su tamo gdje su njihovi stariji stali, a Ainu jezik, koji je dugo bio na rubu izumiranja, doživljava manji preporod. Umjetnici kao što su Oki Kanno i Mina Sakai iz glazbene grupe Imeruat svjedočanstvo su opstanka Ainu kulture.

Ainui su Hokkaido, a gdje god pogledate na otoku naći ćete njihove tragove. Ali ako ste putnik i želite vidjeti Ainu izbliza, velike su šanse da ćete završiti radeći ono što mi radimo. Spustit ćete se do obalnog grada Shiraoi, a tamo na obali jezera Poroto pronaći ćete selo kulture Porotokotan Ainu. S replikama tradicionalnih slamnatih kuća (chise), nimalo nezanimljivim muzejom i, najbolje od svega, poštenim Ainuima, Porotokotan je autohtoni kulturni turizam u svom najvećem udžbeniku. Vrt Međunarodnog muzeja umjetnosti Miyanomori u Sapporu. Takashi Yasumura

Jedini drugi posjetitelji su kineski par. Unatoč našem mizernom broju, osoblje Ainua izvodi predstavu u jednoj od čamaca pod tamnim baldahinom lososa koji se suši. MC zbija šalu kako svoju tradicionalnu odjeću nosi samo od devet do pet. Na tatami pozornici pridružuje mu se šest Ainu žena odjevenih u bogato izvezene haljine. Sljedećih pola sata izvode nastup koji uključuje pjesmu, ples, informativna predavanja i demonstraciju mukkurija, harfe s ustima.

Nakon toga, malo lutamo terenom. Slikajte se ispred 50 stopa visokog kipa bradatog poglavice Aina. Obiđite muzej i deprimirajte se zbog užasne povijesti Ainua.

Tek kad se spremamo otići, ugledamo kaveze. U prvoj su dva zdrava bijela Hokkaido psa, koji uzbuđeno poskaču kad nas vide. A iza njih, u drugom kavezu, natrpan na zemlji, gotovo neprepoznatljiv, nalazi se medvjed.

Moje prvo pravo viđenje medvjeda, i to nije neki veličanstveni ur-ursine nego smežurani, bezvoljni zatvorenik u kavezu. Pažljivo razgovarajte o tome što želite. Ainui su običavali žrtvovati medvjede, pa je možda i to bolje nego da ih se ugoji i zatim gađa strijelama. Ali nisam tako siguran.

'Što misliš da će se dogoditi ako otključamo kavez?' Pitam.

La Bachatera trlja nos. 'Pretpostavljam da će vjerojatno izaći i pojesti nas.'

Pa umjesto da nas pojedu, odlučujemo krstariti natrag kroz Shiraoi. Grad izgleda više nego mrtav; mladi ljudi, objašnjava naš vozač, svi su u Sapporu. Zaustavljamo se u restoranu yakiniku, Ushi no Sato, kako bismo probali poznatu govedinu Shiraoi o kojoj nam je govorio Takashi. Ne deprimira me, ali roštilj opravdava svoju reputaciju.

Kad smo stigli u Niseko, već je pala noć. Vozimo polako, jer ovo je još dublji yukiguni od onoga što smo ranije sreli. Devet stopa snijega palo je u samo tri dana, a cijele dionice vožnje slalomiramo između strmih zidova od strojno isklesanog snijega. Na kraju na rubu grada zaustavljamo se u trgovini da se orijentišemo i prvi prizor koji me dočeka su dva otrcana, bijela brata skijaša u snježnim hlačama kako gutaju pivo na parkiralištu. The Barn, bistro u hotelu Kimamaya u Niseku u zgradi inspiriranoj tradicionalnim seoskim kućama Hokkaida; hodnik u Kimamaji. Takashi Yasumura

Provedite dovoljno vremena u Japanu i iznenadna pojava bijelaca koji rade bijele stvari može biti uznemirujuća. Primjećujem druge visoke bijele tipove kako jure iz trgovine s gajbama piva.

'Nismo više na Hokaidu, zar ne?' Pitam. Gospođa Marvel, koja se čini šokirana kao i ja, kaže: 'Valjda ne.'

Ponovno se gomilamo, ali nekoliko blokova kasnije vozač se naglo zaustavlja. Mislim da možda nešto nije u redu, ali on pokazuje kroz svoj prozor. U daljini se nazire planina Yotei, poznata po svom simetričnom stošcu i u tom trenutku otprilike najljepšem prizoru koji sam ikada vidio.

Ako Snježna zemlja ima dragulj u kruni, Niseko je to vjerojatno. Ovdje među vulkanskim visinama planine Yotei i lanca Annupuri nalazi se vrhunska skijaška regija na otoku, često nazivana St. Moritzom Orijenta zbog svoje duge sezone, stalnog snijega i šampanjca gotovo nadnaravnog savršenstva. Australci i Kiviji bili su prvi koji su Niseko pretvorili u stvar kada je japansko gospodarstvo 1990-ih posustalo - fantastičan snijeg po razumnim cijenama bez potrebe da obiđu pola svijeta - ali sada Niseko ima obožavatelje diljem svijeta koji voli snijeg. Ostatak ruralnog Hokkaida možda je u stanju mirovanja, ali Niseko je u procvatu. Sva ta međunarodna ljubav pretvorila je ovaj uspavani grad na Hokkaidu u užurbanu zonu iseljeništva s najvećom koncentracijom okruglih očiju na otoku. I ne govorimo samo o turistima; tu je i rastuća zajednica gaijina koja se nastanila u Niseku tijekom cijele godine - doseljenici drugačije vrste. Stabla breze u podnožju planine Yotei, u Niseku. Takashi Yasumura

Nakon nekoliko pogrešnih skretanja na tim naplavljenim ulicama — na mjestima visokim dva kata — uspijevamo doći do našeg hotela, spektakularne Odinove Kimamaye, koja je sa svojim podovima od brijesta i tamnim granitom najzgodnije dijete Niseko booma. Na prijavi nam se pridružuje zgodni azijski par. Nakon što ih je slušala nekoliko sekundi, gospođa Marvel šapće: 'Singapur.'

Nakon što smo odložili torbe, izlazimo u hladnu noć, obilazeći goleme mase nedavno palog snijega, pokraj raznoraznih novih građevina, od kojih su neke zanimljive, puno kutijastih, pokraj kamiona s hranom i užurbane trgovine za iznajmljivanje skija, sve dok konačno ne stojimo pred osvijetljenom slavom planine. Snježna se publika tek sada vraća s dana trčanja, a dok hodamo uokolo, postoje trenuci kada se osjećamo kao da je netko cijeli grad pretvorio u bratstvo. Postoje čak i natpisi na engleskom koji savjetuju posjetitelje da ne povraćaju u javnosti.

Večera je u Bang Bangu, jednoj od najomiljenijih izakaya u gradu, naša zabava stiješnjena između dvije srdačne australske skijaške obitelji. Kushiyaki je lijepo pečen, posebno hokke, iako sumnjam da čujem više od dvije japanske rečenice tijekom našeg obroka. Ezo Seafoods, hvaljen kao najbolji u gradu, nalazi se malo niže niz ulicu - zapravo niz snijeg - pa smo se dovukli po nekoliko izvrsno kremastih, svježe oljuštenih kamenica. Sada kada smo se pobrinuli za slani ukus, gospođa Marvel traži desert, pa je posao za Niseko Supply Co. za kavu i galete. Na preporuku osoblja Kimamaye, noć završavamo u Baru Gyu+, noćnom lokalu u koji se ulazi kroz vrata hladnjaka koji, zbog snijega koji pada, izgleda kao da je ubačen ravno u snježni nasip. Pijuckamo single-malt Yoichi i hrskavi yuzu mojito. Kad platimo račun, La Bachatera vrlo pristojno ukazuje našem australskom poslužitelju da jelovnik ima riječ japanski pogrešno napisano.

'Čudno', kaže ona. “Ovdje sam cijelu sezonu i nisam primijetio.”

Sljedećeg dana svijetlo plavo nebo od horizonta do horizonta. Uranjamo u Barn, Kimamayin restoran, na doručak na vrhunskoj razini - čak i tost izgleda prikladno - a zatim nakon par espressa u Green Farm Caféu odlazimo do lifta do vrha skijališta Niseko Village. Vjerovali ili ne, ovaj otočani nekada je bio solidan skijaš, ali nakon moje nedavne operacije kralježnice skijanje više nije na dnevnom redu. Na žičari smo jedini bez skija i daske. Osjećam trzaj tuge, ali što možete učiniti?

Reći ću vam jednu stvar: ništa ne objašnjava Nisekovu popularnost kao boravak na planini usred svog tog veličanstvenog snijega. Božanstveno isklesane padine vrve skijašima svih razina, iz, čini se, svakog kutka svijeta. Kinezi s kopna u iznajmljenim snježnim odijelima padaju bezbrižno; više australskih naglasaka nego što sam čuo od Melbournea; nešto francuskog, također.

Djevojke lutaju uokolo i fotografiraju, ali ja većinu vremena provodim na padini u tišini razgovarajući s planinom Yotei, zbog čije je ljepote dobila nadimak Fuji sjevera. Nakon što su me skoro pregazili šest puta, pokazujem djevojkama. Vrijeme je da se vratimo u grad. Lift u skijaškom području Niseko Village. Takashi Yasumura

Imamo rezervacije za ručak u visoko preporučenom Prativu, koji je malo izvan područja odmarališta, pa zovemo taksi - i tada se susrećemo s Ohtaka-sanom. Ljubazan, obrazovan, hladan pod pritiskom, s refleksima online igrača, Ohtaka je upravo vozač kojeg želite u Snježnoj zemlji. Čini se da mu čak i ne smetaju moja pitanja. Njegova tolerancija na gaijin je stvarno visoka.

Prije petnaestak godina stranci su ovdje bili prava novost, objašnjava, ali više ne. Kad ga pitam što misli o priljevu stranaca, on dugo šuti, a zatim kaže da je oko 80 posto dobro, a 20 posto loše.

'Koraju li japanska zajednica i stranci mnogo?'

Odmahuje glavom. 'Ne prema mom iskustvu.'

Koliko ja vidim, Niseko je manje kontaktna zona u kojoj se susreću kulture, a više zona isključenosti u kojoj se nalaze svi izazovi koji putovanje u Japan čine tako korisnim - jezična barijera; mistificirajuće kulturne razlike; stalni teret biti drugi u društvu koje se ponosi svojom homogenošću; sami lokalni ljudi u svoj svojoj raznolikosti - blokirani su.

Nisam ni ja samo. Čak se i domaći gaijin šali o Nisekovom čudnom opisu. Kako nam Joe, naš engleski konobar u Niseko Supply Co., objašnjava, kada međunarodna publika mora izaći iz Niseka, oni kažu da idu u Japan.

Bez uvrede nikome, ali nisam došao u Japan da bih se družio u području sigurnom za gaijin - mogao sam to učiniti u Bostonu besplatno. I bojim se da sjećanje na Ainue ne pomaže - ostavilo me neraspoloženog za invazije bilo koje vrste. Iako sam osvajač koliko i svi drugi.

Pouka bi ovdje mogla biti da ako dolazite u Niseko, pokušajte prvo ne posjetiti Ainue.

Na proljeće će Shinkansen stići na Hokkaido, a s njim i budućnost. Možda se, kao što neki predviđaju, ništa doista neće promijeniti, a gradovi poput Shiraoija nastavit će odumirati, a njihovi mladi ljudi će masovno bježati u Sapporo, Tokyo i dalje. Možda će budućnost biti invazija Niseko koja će zahvatiti cijeli otok. Pretpostavljam da postoje ljudi koji bi voljeli vidjeti da se tako nešto dogodi. Bolje Niseko nego leš poput Shiraoija, rekli bi.

Kad razmišljam o toj mogućoj budućnosti, mislim na Hokkaido vuka, koji je sada izumro, i mislim na Hokkaido medvjeda u njegovom kavezu, i mislim na Hokkaido lisicu koju sam vidio na cesti, a koja nas je gledala kao da smo ništa. 'Galette complete', jelo za doručak u Niseko Supply Co. Takashi Yasumura

Mislim na Takahashija s pahuljicama u kosi.

I, naravno, mislim na Ainue.

Što budućnost donosi Hokkaidu? Vuk, medvjed, lisica? Znam što želim i znam čega se bojim, ali o budućnosti, da pogrešno citiram Thomasa Manna: ne mogu znati i ne možete mi reći.

Neka budućnost donese što hoće; za sada ću se držati Sappora, s njegovim svježim do smrti razmetanjem i legendarnim ramenima. I držat ću se Hokkaida iz Snježne zemlje, ne samo zato što je istinit, lijep i dragocjen, već zato što bismo se možda jednog dana sreli ja i neka verzija onog golemog medvjeda kojeg sam vidio u zračnoj luci. Nadam se da me neće pokušati pojesti.

Nakon još jedne kave u Niseko Supply Co., kažem djevojkama: 'Hoćemo li?' La Bachatera traži račun prije nego što završim.

Zvali smo Ohtaku, i srećom po nas, on je slobodan taj dan, pa nas je pokupio i to je to za Niseko. Završit ćemo naše putovanje tamo gdje većina ljudi prvo krene iz Sappora: u Otaru, s njegovim poznatim staklenim posuđem i slikovitim kanalom. Povijesna luka, preživljava na dnevnim izletima turista iz Sappora, no noću se pretvara u još jedan leš.

Stići ćemo noću.

Ali to je još u budućnosti. U sadašnjosti imamo mnogo puta za prijeći. Još se nadam za posljednjeg medvjeda.

Vraćamo se u Snježnu zemlju. Ohtaka nam priča o vremenu koje je proveo u samoobrambenim snagama i o svoja dva sina, obojica, očekivano, u Sapporu. La Bachatera rado prevodi, a gospođa Marvel je zauzeta Otaru dijelom našeg vodiča. Planina Tengu. Ljetnikovac Herring. Muzej glazbene kutije. Ne mogu se zaustaviti da se ne okrenem kako bih posljednji put bacio pogled na planinu Yotei, za koju su Ainu vjerovali da je prvo mjesto stvoreno na našem svijetu. Vidjeti to u tom svjetlu, naspram tog plavog neba, samo što ti srce ne pada.

A onda i ono nestane.

Video: Kako se spakirati za zimsko putovanje

Pojedinosti: Što raditi na Hokkaidu

Kako doći

Dok brzi vlak ne stigne, do otoka je najlakše doći zračnim putem preko nove zračne luke Chitose. Da biste došli do Niseka, uskočite u autobus od zračne luke za tri sata vožnje prema zapadu.

hoteli

Cross Hotel Sapporo: Udaljen nekoliko minuta hoda od tornja sa satom u Sapporu, ovaj visoki objekt nudi širok pogled na grad. Sapporo; crosshotel.com ; Dvostruko od 133 USD.

Kimamaya od Odina: Ugodna gostionica s devet soba sa sobama u zapadnjačkom stilu i spa-centrom opremljenim kadama. Niseko; kimamaya.com ; Dvostruko od 252 USD .

Restorani

Bum bum: Omiljena izakaya poznata po ražnjićima od skuše na žaru i pilećih srca. 188-24 Yamada Kutchan, Abuta-gun, Niseko; 81-136-22-4292; ražnjići od 2 USD.

Bar Gyu+: Uđite u ovu oazu kroz vrata hladnjaka i uzmite piće nakon dana provedenog na padinama. Niseko; gyubar.com .

Staja: U bistrou Kimamaya by Odin (desno) postoji autentični francuski jelovnik i stakleni zid koji prikazuje snježni teren. Niseko; nisekobarn.com ; Predjela od 14 do 28 dolara.

Marusan Tei: Najbolje mjesto za donburi s plodovima mora u blizini tržnice Curb. 20-1-2 Nishi Kita 12 Jo, Sapporo; 81-11-215-5655; Predjela od 15 do 28 USD.

Green Farm Café: Opušteno mjesto za kavu, čaj i zalogaje od farme do stola. 167-6 Yamada Kutchan, Abuta-gun, Niseko; 81-136-23-3354; Entrées –.

Itadakimasu: Centralno smješten restoran koji je specijaliziran za Genghis Khan roštilj, jelo od janjetine na žaru. 5-1-6 Minami 5 Jo Nishi, Sapporo; 81-11-552-4029; set jelovnika od .

Lookout Café: Do ovog drvenog kafića na vrhu planine Niseko Annupuri, do kojeg se može doći samo gondolom, pruža se nevjerojatan pogled. Niseko; niseko-selo.com ; Grickalice 4–17 USD.

Niseko Supply Co.: Pijuckajte šampanjac dok grickate svježe palačinke i slamnatice u ovoj renoviranoj pekarnici. Niseko; thenisekosupplycompany.com ; Pogačice 10–15 USD.

Prativo: Restoran i farma mliječnih krava s odličnim vegetarijanskim bifeom i sladoledom. Niseko; milk-kobo.com ; Ručak na bazi švedskog stola 13 dolara.

Aktivnosti

Muzej moderne umjetnosti Hokkaido: Najbolje mjesto za vidjeti umjetnost otoka, kao i golemu zbirku međunarodnih staklara. dokyoi.pref.hokkaido.lg.jp .

Međunarodni muzej umjetnosti Miyanomori: Ova desetljeće stara ustanova ima snažnu zbirku suvremene umjetnosti, uključujući nekoliko djela Christa i Jeanne-Claude. Sapporo; miyanomori-art.jp .

Muzej piva Sapporo i pivski vrt: Jedini muzej piva u zemlji, smješten u 125 godina staroj zgradi od crvene cigle koja je nekoć bila tvornica Sapporo Sugar Company. 9-1-1, North 7 Jo, Higashi-ku, Sapporo; 81-11-484-1876.