Drijemao sam i gasio se otkako se hidrogliser povukao iz Anzija, obalnog gradića od sat vremena vožnja vlakom iz Rima. Unatoč glasnom brujanju čamca, Tirensko more bilo je tako mirno, a vožnja se pokazala uspavanom. Sad me je naglo probudio zbor brodskih i malobrojnih truba. Jesu li sami anđeli - vrlo glasni, nametljivi anđeli - naviještali naš dolazak?

Ponza. Mogla sam to vidjeti izvan svog prozora. Kakav šokantan prekid sve te spokojne plave vode, s visokim bijelim liticama i krševitim smeđim stijenama, okruženi vojničkim stalagmitima koji se uzdižu iz mora poput nečega iz mediteranske verzije naslovnice albuma Yes. Ovaj udaljeni, maleni vulkanski atol nekada je bio kaznena kolonija za prognane kršćane u doba Rimskog carstva i, u novije vrijeme, antifašiste, od kojih su neki toliko voljeli otok da su se vratili kao stanovnici kad je poslijeratna vlada došla k sebi i pustio ih.

Kroz gusti i grebeni pleksiglas, otok je izgledao i nemoguće razmjeriti (osim ako niste SpiderMan ili planinski jarac), a opet privlačan. Terasaste padine Ponze bile su prekrivene urednim vinogradima i zamršenim ginestrama, grmovi divljih gorjaka osvijetljeni žutim cvjetovima. Brda su bila prošarana skromnim vilama, visokim dva i tri kata, obojanim jestivim napuljskim bojama.

Dok je hidrogliser pristajao, mogli smo vidjeti lučki grad, troslojni polumjesec kaldrmiranih pločnika koji se penjao obronkom, poput širokog osmijeha. Mala je luka bila prepuna velikih trajekata, razmetljivih jahti, jedrilica, glisera, malih gumenjaka s prigušenim vanbrodskim motorima, pa čak i nekoliko čamaca na vesla koji su se džokirali u svemir - činilo se da su svi ti čamci natovareni zabavama, piknikom, prevrtanjem rogova. u hrapavom kontrapunktu. Obećana nam je srdačna dobrodošlica, ali ovo je bilo smiješno. Moj suprug, Bruce, zgrabio me za ruku i nacerio se.

Nikad nisam čula za Ponzu dok Marija Romano, studentica diplomskog studija u beletrističkoj radionici koju sam predavao u New School u New Yorku, nije počela pisati o ribarskom otočiću svog rođenja. Od Marije sam saznao da je Ponza nekoć bila u vlasništvu samo nekolicine obitelji, a i danas se još uvijek pažljivo čuva od sudbine prerazvijenog Caprija i Francuske rivijere. Ponzesi puštaju ljetujuće, vikendom Rimljane i Napuljce da uđu trajektom i dolaze gomilama - stanovništvo u srpnju i kolovozu raste s 3.100 na 20.000. Ali stanovnici također vješto drže podalje veći dio ostatka svijeta. Europski vlasnici jahti samo se sidre i sunčaju sa svojih paluba; Talijani koji odmaraju iznajmljuju vile ili odsjedaju u pansionima; tu je malo malih hotela. U sezoni, turisti s plićim džepovima mogu se naći u najmu kreveta postavljenog u dnevnoj sobi Ponzesi. Bogati ili ne, ovi pametni ljudi dolaze u Ponzu kako bi se kupali i brodom, ronili s dahom i ronili, uživali u otočkoj ljepoti. Sjede u kafićima, jedu peciva, piju vino i koketiraju jedni s drugima. U pregršt trgovina kupuju preskupe sandale i prilično lokalni nakit, a sate provode u trattoriji i ristoranteu jedući svježe morske plodove na svijetu. Bila sam odlučna da budem jedna od njih.

Stigli smo zadnjeg dana svetkovine San Silverio, mučeničkog zaštitnika Ponze - otuda i cijelo to roganje. Maria je spomenula gozbu, ali nisam bila spremna na val čovječanstva koji nas je dočekao, puna povorka koja se spuštala do vode. Na čelu parade bila su djeca odjevena u bijelu odjeću prve pričesti koja je nosila Krista na križu. Iza njih je bio lokalni orkestar, zatim nešto što je izgledalo poput 50 talijanskih udovica u nedjeljnim haljinama, pjevajući tugaljivu pjesmu. Izvukavši stražnji dio, bio je lik samog San Silveria, u malom čamcu posutom ružama, nošen na ramenima nekoliko muškaraca do mora, kako bi blagoslovio živote ribara.

Nas četvero stajali smo očarani i nimalo zbunjeni bukom i sjajem. Unajmili smo mali stan u pansionu Marijine tete Linde, Casa Vacanze Rosa Dei Venti. Kad sam pitao za adresu još u New Yorku, Maria mi je rekla da u Ponzi nema adresa. 'Samo recite taksistu da idete kod Lindse', rekla je. Ali pristaništa su bila preplavljena mnoštvom San Silverio i nisam imao pojma gdje pronaći taksi. Iznenada je iz gomile izašao zgodan sredovječni muškarac odjeven u bijelo.

'Jeste li vi Amerikanci?' On je rekao.

Valjda je to bilo očito.

Bio je Giovanni Mazzella, Marijin rođak, liječnik. Nekako nam je pronašao taksi, platio vozaču i poslao nas na put, ostajući iza sebe kako bi promatrao svečanosti. Dok je naš vozač kružio lukom, San Silverio i njegov mali čamac lansirani su na vodu. Naša je kabina plovila skretanjima ukosnicama i mršavim cestama, vodeći nas kroz dva tunela koja su drevni Rimljani isklesali iz kamenih otoka. Unutar tunela je mrak, ali to nije spriječilo cijele obitelji s djecom u kolicima i tinejdžerima na biciklima da usko prođu pored nas i Vespa i kamiona koji su se ispratili u svemir u jedva dvije trake. Zadržao sam dah, puštajući ga samo kad smo izronili u komadu baš kad je vatromet počeo eksplodirati nad vodom na krajnjem kraju luke. U tom sam trenutku shvatio da Fellini nije bio fantastist, on je bio dokumentarac.

Vožnja je trajala sedam minuta. Smješteni smo kod tete Linde, majke galantnog Giovannija, u Santa Mariji, blokovskom predgrađu lučkog grada. Njezin dom i pansion sjedili su na maloj plaži gdje su se u pijesku popravljali čamci. Pored popravka čamca bila je Silvia, penzija s restoranom openair pod slamnatim krovom. Dolje u bloku bio je Zanzibar, gdje starosjedioci dobivaju jutarnju kavu i kornete. Ovo je mjesto bilo za gelato i espresso popodne, a navečer za aperitive i, sa vanjskih stolova na terasi, zalazak sunca. Nakon toga bila je Pizzeria Da Luciano. Što još? Telefonska govornica. Pristaništa na kojima su usidreni Nijemci parkirali čamce. To je bila Santa Maria. I sljedećih tjedan dana, s rubljem na liniji, lokalnim psima, djecom koja se igraju, ljubaznim mještanima, bilo je doma.

Sljedećeg dana spremili smo piknik i ukrcali se u vodeni taksi do Frontonea, za koji je Giovanni rekao da je najbolja obiteljska plaža na Ponzi. Većini otočnih plaža kopneno je nepristupačno ako niste raspoloženi za skakanje. Ljudi unajmljuju male čamce i plove od uvale do uvale ili uzimaju taksi. Frontone je napuštao Santa Mariju svakih 15-ak minuta, a vožnja je trajala manje od 10; povratno putovanje vratilo nam je euro po komadu. Frontone je velika uvala u obliku polumjeseca sa stjenovitom rivom i nekoliko tribina za iznajmljivanje ležaljki i suncobrana. Giovanni nas je poslao u kupovinu tog jutra, dovoljno lako ovdje; samo smo prošli kroz tunel i pronašli latteriju s prekrasnim sirom, pekaru, štand s povrćem. Budući da je tako mali otok, Ponza uvozi gotovo sve, uključujući i vodu. (Ogromni tankeri puni toga svakodnevno stižu u glavnu luku.) U Frontone, ako vaš piknik s novopečenim kiflicama, salumijem, smokvama i marelicama, mocarelom od bivola toliko svježom da plače mlijeko, a biskoti nije dovoljan, možete i jesti u jednom od dva dobra restorana s oba kraja uvale. I na sreću, ako putujete u familji poput nas, možete dovrištati na svoju djecu zajedno s Talijanima: 'Raffaeli, Simoni, basta!' Kakvo je olakšanje pustiti moju djecu da divljaju ovim glasnim, preplanulim ježinima na plaži. Moja kći Zoe stekla je prijateljicu Lauru, koja nije govorila engleski, ali je došla s američkom djevojkom svog oca Rima, Gail. Tako sam i ja stekao prijatelja. U kasnim popodnevnim satima Gail i ja smo teturali uz stijene do jednog od restorana, častivši se espressom.

Ponza je stvarno, stvarno sićušna. Jednom kad smo upoznali Gail i Lauru, stalno smo nailazili na njih - u pizzeriji, na otvorenom tržištu voća i povrća, u bankomatu. Postoje samo dva grada (službeno se nazivaju 'zonama'): Ponza, luka i Le Forna (koji je malo veći od Santa Marije), s druge strane otoka. Jedan autobus petlja se glavnom cestom između njih; označiš ga prije nego što krene. Le Forna je dom Le Piscine Naturali, niza špilja, prirodno zatvorenih bazena s oceanskom vodom koji su se sakupljali u bazenima lavarock-a. Proveli smo veći dio tjedna ili tamo ili u Frontoneu, kada nismo iznajmljivali čamce za izlete na plaže oko oblina otoka. U mjestu Piscine Naturali morate se spustiti strmim kamenim stubištem do vode, dok se tinejdžeri Ponzesi s prekrasnim pogledom kikoću i puše na okolnim liticama, a jedan od njih svako toliko izvodi smrtni zaron labuda kako bi impresionirao ostale. Na dnu stijena nalazi se 'plaža' (također lava) i stolice za iznajmljivanje ako vam se tvrda podloga previše žilava na kralješcima. Bilo je pomalo trik skliznuti u more sa stijene i proći morskih ježeva, ali tada su nevjerojatne raskošne špilje i špilje kroz koje se prepliva da bi se došlo do bazena s lavom vrijedile napora. Čak i nekoliko uboda la meduze (meduze) nisu uništili naše zadovoljstvo.

U noći kad je Gailin dečko, Luca, stigao za vikend, sve nas je odveo na večeru u svoj omiljeni restoran Il Tramonto, u blizini obiteljske kuće na jednoj od najviših točaka na otoku. Cesta je postala vrlo strma jer je taksi stigao do planine, a Luca, šarmantni lik, zaustavljala je taksi ponekad i pokupila sve cvijeće. Kad smo izašli preko puta njegove kuće, cesta je bila gotovo prazna, a sa zalaskom sunca činilo se da nas vodi ravno u oblak.

Lancirajući cijelim putem, Luca je uveo Gail i Brucea u restoran, ali djeca i ja smo se povukli. Njegova kći Laura htjela je povesti našu djecu sa sobom u obližnje dvorište kako bi vidjela neke kozliće. Oklijevao sam. Bili smo usred ničega (nevjerovatno nigdje, ali nigdje i dalje) na vrhu planine, moja djeca nisu govorila talijanski, Laura nije govorila engleski, svi su imali osam godina ili manje, i, dobro, jedva smo znali ovo lijepo narod. Počeo sam hodati za njima kad se pojavio vlasnik restorana, mameći me unutra pružajući čašu prošeka.

Moja djeca. Prosecco. Moja djeca. Prosecco.

Dok sam vagao svoje mogućnosti, djeca su nestala niz cestu. Uzeo sam čašu šampanjca i ušao unutra.

Stolovi na terasi Il Tramonto imaju najbolji pogled u cijeloj Ponzi. Preko mora - koje je u sumrak sada bilo toplo srebro, narančasto zalazeće sunce koje je krvarilo zrake u vodu - nalazio se nenaseljeni otok Palmarola. I mi smo bili tamo, s Gail i Laurom, početkom tjedna. Upozoreni smo da je Palmarola bila još veličanstvenija od Ponze, što se jedva činilo mogućim, osim da je to istina.

Sad, sjedeći s Lucom i Gail na vrhu vrha Ponze, visoki i sretni i spremajući se krenuti u još jedan četverosatni obrok, mogli bismo vidjeti kontinentalnu Italiju s desne strane, odmah iznad horizonta. Djeca su se vratila za stol prepun hrane (prženi puhovi algi, bilo tko?) I potpuno omamljenih roditelja.

'Odavde možete vidjeti oblik zemlje', rekla je moja kći.

I bila je istina, čak i dok mi se vrtjelo u glavi, mogao sam vidjeti krivulju planeta.

Napokon je došlo vrijeme za povratak kući. Posljednje večeri pozvani smo gore na terasu Mazzellasa na oproštajna pića u šest. Giovannijeva milostiva supruga Ofelia ispržila je dvije gomile ploče zeppolea, jednu posutu šećerom u prahu, a drugu cimetom. Također je ispekla kolače i prelila ih Nutellom, a zatim ih slojila s još kolača, kao da su sendviči.

To je bio samo zavjesa. Kola i čips za djecu. Lubenica. Kava i vino za odrasle. Pozvane su Marijina teta Clara i ujak Joe, jer govore engleski. Razgovarali smo, o New Yorku, u kojem su živjeli 30 godina, i o Ponzi, gdje su se kući vratili u mirovinu, a večer je slasno polako prešla iz deserta u vino u više deserta. Tada je ujak Joe zaključio da djeci treba malo sladoleda. Pa smo se spustili niz stepenice i prošetali malo dalje uličicom do Zanzibara, gdje je djeci kupio gelati. Natrag u Mazzellasima, Ofelia nas je pozvala da ostanemo na večeri (večera!) I mi smo, naravno, prihvatili.

To više nije bio amaterski sat. Izašao je sir, tuna koju je Ofelia sačuvala - to je trajalo tri dana - masline, salata od hobotnice, dvije različite vrste tikvica, puding od krumpira Parmezanpanceta, o kojem mogu razmišljati samo kao nekogel koš, i kruh. Vino. Pizza. A onda glavno jelo.

Langoustine tjestenina s crvenim umakom. Isaac, naš sinčić, promrmljao je: 'Ne mogu više jesti', kad mu je Ofelia ponudila tjesteninu con burro (s maslacem). Kakve su povrijeđene izraze oko stola! 'Ne voli li talijansku hranu?' pitala je Clara.

Bilo je teško nekoga uvjeriti da je sit. Stavio mi je glavu u krilo i počeo stenjati. Sljedeće je bilo voće, jagode u šećernom sirupu, kava i Bog zna što još, i u ovom smo trenutku nazvali da prestaje. Obilno smo zahvalili domaćinima i spustili se niz stepenice do naših kreveta, zahvalni Mazzelama i osjećajući se neobično kao da smo im propali.

Ujutro kad sam se probudio, još uvijek sam bio sit. Naletio sam na našu terasu. Bilo je lonaca s ružičastim, crvenim i bijelim pelargonijama veličine djetetove glave. Mali gušter nosom je gurnuo loptu pločice čokoladnih žitarica koje smo prolili od doručka jutros prije. Skinuo sam rublje s linije i osjetio miris oceanskog zraka u našoj krutoj, ali čistoj pidžami, pokušavajući zapamtiti miris prije nego što sam ih presavio i položio u kofere. Kad sam raspakirao vreće nakon što smo se vratili kući, još uvijek sam osjećao miris morske soli.

Kada ići

Najbolje vrijeme za posjet je u lipnju ili rujnu, prije ili poslije gužve.

Dolazak tamo

Iz Rima, vozite vlakom za Anzio ili Formia - ili se razmazite taksijem (160 USD za Anzio; 335 USD za Formia). Zatim se ukrcajte na trajekt ili hidrogliser do Ponze. Cijene povratnih putovanja kreću se između 40 i 80 USD; vožnja traje 45 minuta do 21/2 sata. Za rasporede i informacije idite na caremar.it ili vetor.it.

T + L Savjet

Ne tražite adrese na Ponzi - malo ih postoji. Samo pitajte lokalca ili recite taksistu kamo idete.

Gdje odsjesti

Agencija Immobilevante Za najam vila i apartmana. 390771/820083; imobilevante.it ; cijene počinju od 337 dolara.

Kuća za odmor Rosa Dei Venti Sada je u vlasništvu Giovannija Mazzelle. Via Spiaggia S. Maria; 390771/801559 (pitajte za Ofeliju); parovi od 107 dolara.

Grand Hotel Chiaia di Luna Nedaleko od luke; prekrasan pogled na plažu. Via Panoramica; 390771/80113; hotelchiaiadiluna.com ; parovi od 324 dolara.

B&B vile Laetitia Anna Fendi Venturini u kući iz 1920-ih. Via Scotti; 390771/809886; villalaetitia.it ; dvostruko od 310 dolara.

Gdje jesti

Pansion Silvia Via Spiaggia S. Maria; 390771/80075; večera za dvoje 108 dolara.

Restoran Il Tramonto Najromantičnije mjesto na svijetu. Kraj rasprave. Via Campo Inglese, Le Forna; 390771/808563; večera za dvoje 135 dolara.

Što učiniti

Blagdan San Silverio je u trećem tjednu lipnja. Brod do plaže Frontone kreće na otprilike 15 minuta od luke u Santa Mariji. Za Piscine Naturali vozite autobusom od grada Ponze do Le Forne i spustite se do špilja.